Gradic Hvar (oko 4000 stanovnika) niknuo je u prirodnoj uvali jugozapadnoga dijela istoimenoga srednjedalmatinskog otoka. Zbog svoje iznimno blage klime sa 2724 suncana sata u godini nazvan je "hrvatskom Madeirom".

Bujna suptropska vegetacija i slikovito prirodno okružje ispreplicu se u njemu s raskošnim graditeljskim nasljedem na isti nacin na koji se burna i zanimljiva prošlost ispreplece sa suvremenošcu, s mondenskim, turistickim Hvarom koji u svojih desetak hotela, te u privatne pansione, kampove i yachting klubove može primiti i po petnaestak tisuca posjetitelja.

Ime Hvar nastaje od grcke rijeci Pharos, grckoga naziva za cijeli otok i za grad koji je nekoc postojao na mjestu današnjega Staroga Grada, od kojega je grad Hvar u 13. stoljecu preuzeo prvenstvo otockog središta. Iako je kroz povijest cesto mijenjao gospodare, od Ilira i Rimljana do Bizanta, Francuske i Austrije, Hvar je, ipak, vec u 11.stoljecu ušao u sastav Kraljevine Hrvatske, a najduže razdoblje proveo je pod mletackom vlašcu (1278. - 1797. uz prekid od 1358. do 1420.). Slavu i moc Hvar je stekao u srednjemu vijeku kao važna luka u sklopu velike Mletacke republike.

O prošlosti i o nacinu življenja na Hvaru svjedoce mnogi arhitektonski spomenici, od ostataka gradskih utvrda, gradske lože i zgrade Arsenala sa starim kazalištem, do nekoliko palaca, katedrale iz 16.stoljeca i mnogih drugih sakralnih objekata i kompleksa, a podjednako su zanimljive i hvarske muzejske zbirke, te izletišta i arheološka nalazišta u okolici. Jedna od najatraktivnijih prirodnih ljepota grada Hvara svakako su Pakleni otoci, skupina od dvadesetak otocica i hridi što se pružaju ispred samoga gradica zatvarajuci s južne strane ulaz u uvalu u kojoj je smješten.

Oduvijek pripadajuci europskom, poglavito sredozemnom kulturnom krugu, Hvar je kroz povijest dao i više uglednih umjetnika, medu kojima i velikane hrvatske književnosti poput pjesnika i pisca prve hrvatske svjetovne drame - "Robinje", Hanibala Lucica (1485. - 1553.), prevoditelja Ovidija i autora raskošnoga spjeva "Ribanje i ribarsko prigovaranje" Petra Hektorovica (1487. - 1572.), te Martina Benetovica cija komedija "Hvarkinja" rjecito govori o cvrstoj povezanosti dubrovackog i hvarskoga segmenta hrvatske renesansne književnosti.